Marija FabjanRazgovor s Marijom Fabjan o njezinom iskustvu studija i života na sveučilišnom institutu Sophia u Loppianu

 

Nakon završenog studija, kako bi svojim riječima izrazila posebnost Sophije?

Osim što je nastao iz kulture jedinstva, Institut je poseban po tome što ne nudi samo studij nego i život, a to znači da se naglašavaju odnosi (između studenata, između profesora, profesora i studenta i drugog osoblja). Uvjet da se dođe na Sophiju je predispozicija otvorenosti, biti otvoren za druge, slušati drugoga, jer ovdje dolaze studenti iz čitavog svijeta, različitih kultura i vjera, znači suživot je vrlo zahtjevan. Primjerice, na mojoj je godini bila jedna budistkinja, Metta iz Tajlanda.

 

Kako si došla na Sveučilišni institut Sophia?

Od malena sam u Pokretu fokolara, i dok sam bila GEN 3, već se počelo govoriti o tom studiju. Meni je to izgledalo nedohvatljivo. Kako sam odrastala, sve više sam sudjelovala na susretima ekonomije zajedništva, politike, umjetnosti, na Sportmeetu, itd. Iako nisam imala puno veze s tim granama, oduševljavalo me to što sam sa stajališta Chiarine karizme jedinstva uvijek uspjela razumjeti ono što je zapravo najvažnije, a to je da se u središte postavlja čovjek a kasnije se iz te perspektive gleda što bi određena znanost trebala biti. Misao da se i ja upišem na Sophiju postajala mi je sve bliža, sve dok me prof. Luigino Bruni jednom nije izravno upitao o tome.

 

Marija Fabjan, ThereseS kakvim si obrazovanjem stigla na studij?

Prethodno sam u Zagrebu završila prvi stupanj muzikologije. Tijekom studija osjećala sam da mi profesori ne daju sve, tj. da mi daju samo teoriju glazbe i njezinu povijest, ali ne i njezino filozofsko-humanističko tumačenje. Znala sam da nešto postoji i da se treba dati i to tumačenje glazbe i umjetnosti. Zato sam išla na Sophiju. Zanimljivo je da sam na početku bila oduševljena svim drugim znanostima osim mojom, sve dotle da sam mislila kako ću na drugoj godini upisati političko-ekonomski smjer. Kasnije sam se spustila na zemlju, budući da nemam ni podlogu za takvo nešto. Na kraju prve godine razgovarala sam s Teresom Henderson, glazbenicom koja je 40 godina djelovala u skupini Gen Verde, a tek nedavno je počela pisati knjige. Znači, 40 godina je prakticirala glazbu, a tek sada je počela filozofski promišljati o tom svom iskustvu. U razgovoru s njom otvorio mi se sasvim novi svijet. Razumjela sam da trebam upisati filozofsko-teološki smjer i proučiti što u glazbu unosi Chiarina karizma.

 

Kako izgleda jedan dan na Sophiji?

Mi studentice smještene smo u koledžu, u 3 stana. Ja sam živjela s 8 djevojaka. Dan počinje predavanjima u 8.30 do 13 sati, slijedi ručak, zajedno u menzi. Posebno je to što se ponedjeljkom, srijedom i petkom ujutro u 8.30 okupljaju studenti svih smjerova iz obje godine s profesorima i upravom. Tada čitamo jednu misao iz Evanđelja. Nakon 15 minuta slijedi otvoreni dijalog, gdje onaj tko želi kaže što su te riječi pobudile u njemu, ili nešto o studiju, o životu, pa tako dođu na vidjelo različita iskustva.

Vrijeme ručka nije ništa manje važno od predavanja. S nama su i profesori, barem jedan ili dva za svakim stolom. Teži se da i to vrijeme bude trenutak zajedništva.

Posebnost Sophije je u tome što izgrađuje osobu, ne samo u smislu studija, nego i u odnosu s drugima. Moram priznati da mi nije bilo baš lako živjeti s tih 8 studentica iz cijelog svijeta. No, koliko god smo bile različite i koliko god je bilo teških trenutaka, sve smo uvijek željele graditi istinske odnose. To me je naučilo uvijek biti u ljubavi. Primjerice, vrlo sam se dobro slagala s Martom iz Bugarske. Ona bi se ujutro uvijek rano probudila, otišla u kuhinju i počela čistiti, pospremila bi sve lonce koje smo navečer ostavile da se suše. Tako me svakog jutra budila buka lonaca. Teško mi je bilo to njoj reći, jer je radila iz ljubavi. Kasnije sam primijetila da su me u stvari ti lonci podizali u nadnaravno čim bih otvorila oči, pa sam se na pravi način postavila i prema cijelom danu. Rekla sam joj to tek na kraju studija i bile smo tako sretne što možemo biti otvorene.

 

Marija Fabjan, PetraVeliko je obogaćenje živjeti s ljudima iz toliko različitih kultura…

Da, to otvara srce, oči… Nauči se i toliko toga konkretnoga, pa se počne cijeniti ta različitost. Shvatiš da ne smiješ imati predrasude; da uvijek treba delikatno pristupiti drugome. Znam da je jedna Brazilka imala poteškoću s Azijkama, to su posve različite kulture. Bilo je raznih situacija. Meni je primjerice bila strana navika Brazilaca koji bi te pri svakodnevnom susretu zagrlili i izljubili. Ja to nisam navikla, kod nas se pruži ruka i to je to. Smatrala sam ispravnim zamoliti ih da mi samo pruže ruku, jer takvi dominantni karakteri obično ne čine korak prema drugome, čine ih oni koji su slabiji. Nekad te to iscrpi, pa sam se osjećala slobodna da to kažem pred svima, i zbog svih drugih koji to ne bi učinili a misle isto kao ja.

 

Kakvi su ti životni planovi?

Još mi je u živom sjećanju razgovor s početka studija s prof. Brunijem kojega smo pozvale na večeru u naš stan. Kad smo prešli na egzistencijalne teme, on nam je objasnio kako je u životu važnije posjedovati mir nego biti sretan. Zaintrigirale su me te njegove riječi jer sam se u to vrijeme pitala koji je moj životni put, hoću li možda slijediti Boga u fokolaru ili ću se vjenčati. Rekao je da nam Bog povremeno daje sreću i ushićenost jer su nam potrebne kao životni pokretač. U potrazi za srećom ljudi često upadaju u materijalizam i druge negativnosti, a ne razumiju da je važnije tražiti mir nego biti sretan. Mir, naime, ovisi upravo o svakodnevnim opredjeljenjima. Ako se svakodnevno opredjeljujemo za ljubav, ako nismo navezani na predmete, to je pravi cilj, jer kad čovjek nije navezan dobiva mnogo više. Početak studija obilježila mi je ta spoznaja i donijela mi mir. A onda sam srela Alfonsa, pjevali smo u istom sastavu, upoznali smo se, zaljubili i sada planiramo vjenčanje. S njim se slažem u toj najvažnijoj točki. Postoje i mnoge razlike i to od nas uvijek iziskuje nove korake, dinamiku. Ako nema dinamike, ako je samo statika, nema života. Upravo nas sve te razlike i poteškoće tjeraju da budemo uvijek u ljubavi i darivanju.

 

Hoćeš li nastaviti studij?

Ne mislim nastavljati studij. Želja mi je raditi kao profesorica glazbe, jer mi je odnos s mlađim generacijama uvijek bio pri srcu. Tu se može puno dati, ako profesor razumije bit, a to je ljubav.

 

Đina Perkov

Print Friendly