Otac i sinDosadilo mi je biti otac. Moja djeca gledaju i slušaju samo majku. Ja služim samo zato da budem “bič pravde”! Kad umoran dođem s posla, trebam samo slušati majčine jadikovke i zazivanje stoljetne mišice da presudi pravdu.

Kad ne moram biti krvnik, moja se uloga odvija ispod stola, gdje igram žonglera. Je li sve u tome?

 

Gospodin Rosić se strašno naljutio na tvornicu Fiat, povlačeći odlučnim pokretima ručicu mjenjača svog automobila. Njegove psovke upućene poznatoj torinskoj tvrtki odnosile su se na nedostatak šuma kod paljenja motora. Zaboravio je, međutim, da je prije svega morao ključem aktivirati motor.

Mogli bismo navesti brojne primjere kako je u mnogim situacijama potrebno poštivati pravo prvenstva. Ne možemo se razljutiti što u loncu voda ne vrije, ako prije toga nismo upalili štednjak.

Vrlo raširena greška, posebno kod mladih roditelja, jest pretjerana zaštita djece, ne dajući im niti da dišu. Zaboravljaju da prije trebaju posvetiti brigu i pažnju samima sebi, da bi poraslo prijateljstvo među njima, kako bi želje djece preduhitrili inicijativama koje će sve više učvrstiti njihovo nesalomljivo jedinstvo.

Otac je dakle prije svega potreban majci. Upravo zato što je, pobjeđujući svoj egoizam, sposoban živjeti sav za nju (a majka će učiniti isto), postaje važan i neophodan djeci.

Kad na televiziji gledamo mladunčad velikih životinja grabljivica, vidimo da se uče upravo oponašajući roditelje u hvatanju plijena, ciljajući na dostižno, uče na koji dio vrata trebaju zabiti zube.

Obitelj je škola uzajamne ljubavi. Za razliku od zakona koji na žalost ponekad prevladaju u društvu, u njoj učimo da smo sretni upravo onda kada se dragovoljno odreknemo svojih sebičnosti, kada smo slobodni da prepoznamo potrebe drugoga i s lakoćom uklonimo svoja očekivanja.

Da bismo do toga došli, potrebna je velika doza dobre volje. Taj cilj izgleda nedostižan, između ostaloga i zato što je toliko različit od navika u našem društvu koje nas zavodi samozadovoljavanjem, posjedovanjem, očekivanjem itd.

Možemo ga dostići ako shvatimo da sve treba pretpostaviti dostizanju sklada, inače se i dalje srdimo ili bez ikakvog rezultata pokrećemo ručicu mjenjača jer želimo preskočiti prvu važnu fazu paljenja.

Tko prati moje članke, zna da pod cijenu da postanem dosadan stalno ustrajem na tome kako je neophodno da navečer “kad mladunčad već uđe u jazbinu” i kad više nije rastresena iznenadnim i zanimljivim prizorima što im ih nudi “prerija”, posvetimo petnaest minuta za razgovor s njima.

Dok majka pravi palačinke, otac može odigrati dragocjenu ulogu, ne “krvnika”, nego povjerljivog prijatelja. Ako je pod cijenu gledanja TV dnevnika zadobio povjerenje svoje djece, poput inteligentnih životinja tada može raspravljati i o nedostacima.

Djeca primjećuju da je otac sav za njih, da ne gleda svoje interese i samo zato ga slijede. Sigurno da ga ne bi slijedila kad bi primijetila da je on tamo iz dužnosti i da “sjedi na iglama”, spreman ustati i možda im prvom prilikom dati oproštajni poljubac.

Rezultati postignuti gotovo zanemarivanjem djece, kako bi prve energije utrošili za postizanje sklada bračnoga para, potpuno su u skladu s biblijskom zapovijedi koja savjetuje da ljubimo djecu kao same sebe, a ne više od samih sebe.

Egidio Santachè

 

Print Friendly