il papa e chiaraPrigodom njegova proglašenja svetim, donosimo riječi koje je Chiara Lubich napisala nakon njegove smrti

 

I ja osobno mogu dati svjedočanstvo njegove svetosti. Nakon audijencije s njim, često bih imala dojam kao da se nebo otvorilo. Osjećala bih izravnu povezanost s Bogom, vrlo jako zajedništvo s njim, bez posrednika. To je zato što je papa posrednik, ali kada te poveže s Bogom, on nestaje. Tako sam dublje shvatila papinu karizmu. Ključevi neba ne služe mu samo zato da se ponište naši grijesi, nego i zato da nam otvori nebo otvarajući nas jedinstvu s Bogom.

Kako inače protumačiti onu radost, ono oduševljenje, onu privlačnost koju je papa uvijek pobuđivao kod mladih, kod milijuna muškaraca i žena svih rasa, kultura, religija i vjerovanja što ih je susretao po čitavom svijetu? I povijesne preokrete što ih je prouzrokovao u ovih 27 godina? Ovaj papa posredovao je Boga, a On “sve čini novim”. Božja prisutnost u njemu postajala je sve jača što je teži bio teret patnje, sve do posljednjeg časa.

No u ovom trenutku ne mogu a da ne izrazim svoju najdublju zahvalnost i za mnoga druga vrata što su ih ti ključevi otvorili: papa je uvijek otvarao vrata novostima Duha koje je prepoznao i u našem pokretu, stalno ohrabrujući i podržavajući, prepoznao ga je kao dar Božji i nadu za ljude.

U propovjedi prigodom XXV. obljetnice pontifikata, Ivan Pavao II. želio je sa čitavom Crkvom podijeliti svoje duboko iskustvo Petrova nasljednika. Povjerio nam je kako se u njegovu srcu svakoga dana ponavljao onaj isti razgovor koji su vodili Isus i Petar. Iako je bio svjestan svoje ljudske slabosti, osjećao je da ga sam Isus hrabri da mu na pitanje: “Ljubiš li me više nego ovi?» poput Petra s povjerenjem odgovori: “Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.”

Povijest Pokreta fokolara u proteklih 27 godina dokaz je te “veće” ljubavi koja je prebivala u srcu Ivana Pavla II. To njegovo “više” izazvalo je i naše, pa je Papa ušao u dubinu srca svakog pripadnika Pokreta. Zato je teško običnim ljudskim riječima opisati što je on bio za nas.

Naviru mi u sjećanje privatne audijencije, često za vrijeme ručka u njegovoj kući; njegova nazočnost na našim javnim manifestacijama; osobna pisma ispunjena srdačnom ljubavlju i osobiti telefonski razgovori kojima mi je tijekom proteklih godina na dan svete Klare čestitao imendan, a ove godine i rođendan. Ti su trenuci postali važnim dijelom povijesti našega Pokreta.

U trenutku odlaska Svetoga Oca zadivljeni smo i dušu nam preplavljuje zahvalnost za toliku ljubav. Istodobno smo zahvalni Bogu što smo mogli biti uz njega i pomoći mu kao djeca i kao sestra, kako me nazvao u svojem posljednjem pismu.

Par dana nakon njegova izbora na papinsku stolicu, želio me upoznati i pozvao me na svetu misu u svoju privatnu kapelu.

Iz zemljopisne karte koju sam mu tada donijela zamijetio je koliko smo prošireni u svijetu. Tijekom narednih godina s velikom je radošću, u svim krajevima svijeta gdje je hodočastio, upoznavao naš “fokolarinski narod”, kako ga je nazivao. Više puta nam je rekao da mu je naša prisutnost utjeha i podrška na apostolskim putovanjima.

Nezaboravan dan koji će u našoj povijesti ostati kao jedan od najljepših bio je 19. kolovoz 1984., kada je Papa posjetio naš međunarodni centar u Rocca di Papa. Tom je prigodom u ljubavi prepoznao nadahnjujuću iskru svega što se čini pod imenom Fokolari, a istodobno je izrazio ono što se mi ne bismo usudili reći: u našem je Pokretu zamijetio fizionomiju Crkve kojom je ona definirala sebe na Drugom vatikanskom saboru.

Još jedan znakovit događaj zbio se 23. rujna 1985. Pomislivši na budućnost Pokreta, nakon jedne audijencije, dok sam na izlazu pozdravljala Papu, usudila sam se upitati ga: “Smatrate li mogućim da predsjednik Pokreta fokolara, ovog Djela koje je Marija, bude uvijek žena?” “Da! Kad bi bar bilo tako”, odgovorio je. I dok mi je obrazlagao taj potvrdan odgovor, po prvi puta se preda mnom otvorila spoznaja da Crkva ima dvije dimenzije: petrovsku i marijansku. “One postoje još od početaka Crkve”, potvrdio mi je, citirajući teologa Hansa Ursa von Balthasara, “i u njoj moraju ostati”.

Na tu je veliku novost Papa tijekom narednih godina više puta ukazivao. Marijanski profil Crkve on nije smatrao samo duhovnim ili mističnim, nego i povijesnim, a to je svjedočio činjenicama, otvarajući širom vrata novostima Duha.

Izuzetno iskustvo te njegove otvorenosti doživjeli smo na povijesnom susretu novih pokreta i crkvenih zajednica na Duhove 1998., na Trgu svetog Petra. Tom je prigodom rekao da institucijski i karizmatični vid (čiji su izraz nove stvarnosti u Crkvi) koegzistiraju u Crkvi, doprinose njezinu životu, njezinoj obnovi, posvećenju naroda Božjega. Klicali smo od radosti.

Od početka svojega pontifikata, Ivan Pavao II. je u procvatu crkvenih pokreta prepoznao dar Duha Svetoga za današnje vrijeme i potaknuo nas da u srce Crkve unosimo primljene karizme. No nismo mogli ni zamisliti da će nam jednoga dana dodijeliti takvo mjesto!

Budu li kršćani otvorena srca prihvatili i prilagodili se toj pravoj revoluciji koju je Ivan Pavao II. izazvao na području ekleziologije, mislim da će svijet doživjeti nezamisliv razvoj Kristove Zaručnice, jer je Duh Sveti sa svojim darovima može neprestano obnavljati, činiti je življom, dinamičnijom, ljepšom, prihvatljivijom, ljubljenijom, bližom svima.

 

Postoje i drugi događaji koji izravno dotiču naš pokret i izražavaju tu “veću” ljubav Svetoga Oca. Tijekom godina u mladima, obiteljima, u osobama različitih kategorija anglikanske, luteranske i pravoslavne vjeroispovijesti počeli su se rađati isti pozivi koji su u Djelu Marijinu procvali među katolicima. Tu su novost budnim okom proučavali mnogi poznavatelji kanonskog prava, ali izgledalo je da izlaza nema. Jednom sam o tome razgovarala s Papom, koji se pokazao izuzetno otvorenim.

U drugoj audijenciji po tom pitanju, i taj put ispraćajući me, rekao mi je svojom uobičajenom duhovitošću: “Shvatio sam. Moram reći: ostavite na miru Djelo Marijino jer je Marijino!” I situacija se razriješila.

Sjećam se da mi je te noći došla ova misao: “Ako postoji nešto što još uvijek koči ekumenski hod, to je upravo papinska služba. No, tko je prihvatio fokolarine drugih Crkava? Upravo Papa. To će ostati zabilježeno u povijesti.”

Sveti Otac je išao i dalje. Na njegov se prijedlog već nekoliko godina redovito susreću i biskupi drugih Crkava kako bi se u svojoj službi hranili duhovnošću jedinstva koju dijele i mnogi katolički biskupi. Upravo je njima Papa potvrdio vezu (ne pravnu, već duhovnu) s Djelom Marijinim.

I upravo je tim biskupima u dvije prigode želio istaknuti da je duhovnost zajedništva, koju je on darovao čitavoj Crkvi u apostolskom pismu Novo millennio ineunte (Ulaskom u novo tisućljeće), značajka našeg Pokreta koji je čak obogaćuje svojim svjedočanstvom jedinstva.

 

Promatrajući što je Papa učinio za Crkvu i za čovječanstvo, ostajemo zadivljeni. Njegova je služba poprimila toliku dimenziju, toliku važnost i utjecaj da ćemo samo s vremenom shvatiti sav njezin značaj.

Očita je njegova providnosna uloga u padu komunističkih režima istočne Europe. Doživio je i bolan atentat, zbog kojeg je kao zrno žita gotovo umro da bi donio puno roda. Tajnovitim putem nam se vratio i čudom ostao bez posljedica. Taj je događaj njegov lik zauvijek povezao s Fatimskom Gospom.

Ne možemo a da ne spomenemo njegov mudri poziv u Asiz, upućen dva puta za redom predstavnicima različitih religija. Bilo je to još jedno pravo remek-djelo njegova pontifikata, koje je izazvalo preokret u povijesti odnosa među vjernicima.

A kako zaboraviti njegove radosne susrete s mladima, susrete koji su svojim izuzetnim odjekom i širinom toliko puta zapanjili čitav svijet? Mladi našega Pokreta naslutili su čvrsto povjerenje koje je Papa u njih polagao i u njemu su prepoznali svoga vođu.

Možemo biti ponosni i zahvalni Duhu Svetome što nam je dugi niz godina darovao Papu kakav je bio Ivan Pavao II. i sigurni smo da će ga Crkva uskoro uzdići na čast oltara.

Svijetom se brzo pročula vijest da je Sveti Otac, čim se probudio nakon operacije traheotomije, na list papira napisao: Ja sam uvijek totus tuus (sav tvoj)!

Taj je moto – totus tuus – bio življena istina, istina koja mu je dala prepoznatljivi marijanski pečat i učinila ga tako velikim i tako blago ljudskim, tako visokim, a istodobno tako pristupačnim svakom čovjeku, pravim slugom službenika Božjih.

 

Chiara Lubich

 

(Ovaj je članak napisala Chiara Lubich, tada već teško bolesna, nakon smrti Ivana Pavla II., a objavljen je u Novom svijetu br. 5/2005.)

Print Friendly